Čovjek koji mi je rekao ne

Sjećam se trenutka kad mi je netko u timu rekao, izravno i bez uljepšavanja, da je moja ideja loša - ne "možda bismo mogli razmisliti o alternativama", nego jasno, konkretno "ovo neće raditi, i evo zašto". Prvi instinkt bio je odbrambenost. Drugi, razumniji instinkt, bio je prepoznati koliko je rijetka i vrijedna ta vrsta izravnosti.

Većina ljudi, posebno u odnosu prema nekome s formalnom vlašću, prirodno omekšava kritiku, uvija je u kvalifikacije i ublažavanja koja čine poruku ugodnijom za primatelja, ali manje jasnom i manje korisnom. Osoba koja je spremna reći jasno "ne" ili "ovo je pogrešno", bez nepotrebnog ublažavanja, pruža rijetku, vrijednu uslugu - stvarnu, neiskrivljenu informaciju umjesto socijalno prihvatljive, ali manje korisne verzije.

Problem je što ta izravnost, ako se ne nagradi eksplicitno, brzo nestane. Ljudi koji jednom kažu jasno "ne" i osjete i najmanju kaznu za to - suptilnu hladnoću, isključivanje iz budućih razgovora - brzo nauče da je sigurnije vratiti se uljepšanom, manje korisnom stilu komunikacije. Vodstvo koje želi zadržati pristup stvarnoj, neuvijenoj informaciji mora aktivno, vidljivo nagrađivati upravo tu vrstu neugodne izravnosti, ne samo je tolerirati.